Da li grešim ako kažem da je tvoj dodir drugačiji od svih ostalih? Da se ne može uporediti ni sa jednim dodirom na svetu? Pa, ne znam da li se to meni samo čini, ili je to stvarno. Dodirnem ja svašta I svakoga, ali nešto mi nije neki osećaj, nije kao kada tebe dodirnem. Ili ti mene, još bolje. Ništa mi nije jasno. Nešto razmišljam, da nije zbog toga što, kada te dodirnem, ne pomerim samo ruku, pipnem te I gotovo. Nego, pomerim ruku, uključim srce, prorade mi osećanja, zadrhtim, prodje neki osećaj celim mojim telom. E, onda sve ja to sakupim u jedno, dodirnem te I eto ga. Nalet osećanja. Bujica emocija. Zato, mili. A da li ima potrebe da ti opisujem šta se tek desi kada te osetim na svojoj koži? Osetim sve to, samo million puta jače. Jedino tvoj dodir ne smatram za čist fizički kontakt. Jedino tvoj. Ne volim kada me dodirneš samo u prolazu. Pa ne može tako. Miluj me. Jer to tako volim. Unesi celog sebe u to. Da mogu ceo život samo da te dodirujem. Nekako osećam da mi je sve malo. Tako sam nezasita kada si ti u pitanju. Tako sam sebična. Tako nestrpljiva. Ali, šta me briga. Pa, zbog toga si I moj. Zbog toga sam I tvoja. Tvoja ramena, grudi, ruke. Tako ih volim. Tako mi znače, tako volim da ih osetim pod prstima. Priznajem. Samo se prepusti. I osećaj.