Treba mi on, da me onako bolno voli. Bolno kažeš? Bolno, kažem. Onako kako niko drugi ne zna voli. Onako jako, onako strasno. Da me voli I da mu nedostajem. Svakog trena. Ali ne onako mazno, izlizano, kliše. Nego onako najjače na svetu, sa patnjom I čežnjom, da mi je tako daleko, da mi je tako stran, a opet, da je samo moj. I da sam samo njegova. Da budemo na distanci, da bude hladan, ali kada me zagrli, da mi prenese sva svoja osećanja. Sve reči koje mi nije rekao. A koje oseća. Da to bude čarobno, da bude samo naše. Da čini da više  nikada ne osetim tako nešto. Takvu ljubav, takvu strast. Ta ljubav ne liči na ostale ljubavi. Ta ljubav nije stalna prisutnost, nije stalno zvanje, stalno upućivanje onih nežnih reči, u bilo koje doba. Pa ne. Nije. Volim njegovu odsutnost, koja nestaje čim me poljubi. Čim me zagrli, ili ugleda. A ja? Isto tako. Ne volim da budem kao ostale žene, kao one koje imaju potrebu za stalnim izjavama ljubavi, stalnim držanjem za ruku I svega ostalog. Volim da se pravim nedostižnom za njega. Da budem  tajanstvena. Da  ga provociram. Stalno, I to pogledom. Ali, kada me dodirne, kada me zagrli, postajem najnežnije stvorenje na svetu. Postajem njegova. I ničija više. I upravo ta strast me cini živom. Upravo ta strepnja. Ta naša ljubav koja boli. Koja se iskazuje uzdisajima, njegovim tihim I dubokim, a mojim tihim I zavodljivim glasom. Ne volim romantiku. Ne volim iznenadjenja. Volim samo njegovu pojavu. Volim način na koji vodi ljubav sa mnom. Ne previše nežno. Volim da osetim da je muškarac. Da osetim njegovu snagu. Ali, on tačno zna do koje granice. Tačno zna kada ce da me miluje. Onako polako, kao da ta noć nikada nece proći. A onda, onda me tako jako privije uz sebe I tiho šapuće. Nedostajala si mi. Sada si samo moja. Iz ovog zagrljalja te nikada neću pustiti. Znaš to. Znaš da te volim.  Nikome te ne dam. Uvek ću biti uz tebe. Znaš I to. Tako se uspavamo. Ne ispušta me iz svojih ruku, grli me tako snažno. A ja, ja samo želim da to traje zauvek. Ujutru uvek ustaje pre mene. Probudi me onako spreman, u košulji koja samo njemu tako dobro stoji. Vezujem mu kravatu, onako pospana I najsrećnija na svetu. Ljubi me u čelo I mora da krene.Očajnički želim da ostane. Znaš da moram da idem, moja jedina. Zvaću te. Željno ću iščekivati naš ponovni susret. Ljubi me još jednom I odlazi. Vraćam se u krevet, zamišljam da je još pored mene, još osećam njegov stisak, njegovu kožu na mojoj I uspavljujem se ponovo. Budi me telefon nakon kratkog vremena. Poruka. On je. Volim te, najmoja.